POVIJEST I ARHEOLOGIJA

Bogata arheološka prošlost Žumberka i Samoborskoga gorja je dio kulturnog nasljeđa i svjedočanstvo o trajnoj naseljenosti ovoga kraja još od vremena prapovijesti. Unutar granica Parka do sada su evidentirana 34 arheološka nalazišta na kojima su pronađeni dragocjeni ostaci materijalne kulture od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. Nalazi su pohranjeni u Samoborskom muzeju, Muzeju grada Zagreba i Arheološkom muzeju u Zagrebu kako bi se osigurali što bolji uvjeti za njihovo čuvanje i zaštitu.

Najranija do sad poznata kulturna baština ovog kraja seže u starije kameno doba – paleolitik, o čemu svjedoče ostaci logora lovaca na mamute iz Podstražnika kod Samobora. Brojni slučajni nalazi, koji su pronađeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća potvrđuju da je ovo područje bilo naseljeno kroz razna razdoblja prapovijesti.

Posljednih 20 godina sustavno provođena arheološka istraživanja rezultirala su otkrićem vrlo vrijednih arheoloških nalazišta i obogatila poznavanje kulturne prošlosti Žumberka. U blizini današnjeg sela Budinjak nalaze se naselja i nekropole iz starijeg željeznog doba koji, kako veličinom tako i značajem, predstavljaju jedno od najvažnijih nalazišta toga tipa u jugoistočnom alpskom prostoru. Dvije brončane kacige pronađene u kneževskim grobovima, najatraktivniji su nalazi s ove nekropole. Kaciga koja se nalazila u kneževskom grobu tumula 3 jedini je u cijelosti sačuvan primjerak jedne od 6 skupina različitih tipova stariježeljeznodobnih kaciga srednje Europe.

---

Na oranicama podno Gornje Vasi i u samom središtu sela Bratelji istražene su antičke nekropole iz ranocarskog perioda rimske države. Razdoblje ranog srednjeg vijeka, obilježeno provalom barbarskih plemena na teritorij nekadašnjeg Rimskog Carstva i kasnijim naseljavanjem slavenskog stanovništva, u ovom je dijelu Hrvatske sve do danas ostalo slabo poznato. Najstarija sačuvana graditeljska baština iz vremena nakon doseljenja Hrvata potječe iz 13. st. Ostaci utvrđenih gradova poput Tuščaka kraj sela Poklek, Staroga grada Žumberka i Okića dragocjen su izvor za poznavanje srednjovjekovnog života u ovim krajevima.

U drugoj polovici 15 st. Turci u svojim ratnim osvajanjima prodiru i na područje Žumberka. U namjeri sprječavanja daljnjih turska pustošenja, počinje organizirano naseljavanje uskoka – stanovništva koje je do tada živjelo na prostoru kojeg su Turci već ranije osvojili. Naseljavanje započinje 1530. i odvija se u nekoliko navrata sve do 1617. kada pristiže zadnja skupina doseljenika, koju čine senjski uskoci. U prve četiri seobe na područje je Žumberka naseljeno 1000 kuća, kako se to nekada računalo. Jedna kuća podrazumijevala je četvero ili petero braće sa svojim obiteljima. Žumberački uskoci prihvaćaju obavezu obavljanja vojne službe, a područje Žumberka biva uključeno u sastav Vojne krajine. Ciljano naseljavanje područja vojnom zajednicom vidi se i u odnosu bečkog dvora prema novim doseljenicima. Naime, Ferdinand I. Habsburgovac darovao je uskocima zemljišta i oslobodio ih za idućih dvadesetak godina plaćanja ikakva poreza, daće i rabote, uz obvezu odlaska u rat. Organizacija vojnika uskoka pokazala se uspješnom već 1545. kada pomažu braniti Zagreb od Turaka, a Sisak 1593. godine. Vojnička organizacija žumberačkog područja potrajala je do ukidanja Vojne krajine, odnosno do njenog konačnog pripojenja Hrvatskoj 1881. godine. To razdoblje na Žumberku znano je i kao “ispod sablje pod kriljavu” („šešir“). Uzrečica kazuje promjenu u životu uskočke zajednice kada se vojni život zamjenjuje poljoprivrednim. Iznenadna staleška degradacija i nedostatak zemlje za toliki broj obitelji, ali i ratovi, nagnali su domaće stanovništvo u raseljavanje diljem Europe, ali i svijeta.

Među uskočkim doseljenicima bilo je katolika, ali i ljudi grkoistočne vjeroispovjesti, čiji su vjerski poglavari ušli u uniju s katolicima te počinje osnivanje grkokatoličkih župa. Najstarija grkokatolička crkva je crkva Sv. Nikole u Badovincima osnovana 1620. godine. U vrijeme osnivanja grkokatoličkih župa, gradile su se i crkve. No bile su uglavnom građene od drveta te se mahom nisu sačuvale, a njihov nam je izgled ostao nepoznat. Na istom mjestu danas stoje zidane crkve, građene većim dijelom u 18 st. ili nešto kasnije, poput crkava Sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju, Sv. Nikole u Badovincima, Sv. Petke u Budinjaku, Sv. Jurja u Stojdragi i mnogih drugih. Rijetkost predstavlja crkva Sv. Ilije na Sv. Geri, jedna od najstarijih ako ne i najstarija grkokatolička crkva u Hrvatskoj, izgrađena u doba prvog doseljenja uskoka na Žumberak. Jedna od najljepših grkokatoličkih crkava na Žumberku je crkva sv. Petra i Pavla u Sošicama, uz koju se nalazi katolička kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Zahvaljujući prirodnim obilježjima i povijesnim događanjima izvan glavnih tokova urbanizacije i gospodarskog razvoja, Žumberak je i danas prostor isključivo ruralnog karaktera sa bogato očuvanom etnografskom baštinom. Ljepotu njegova prirodnog krajolika oplemenjuju stare vodenice, kozlaci za sušenje sijena, drvene vinske preše, tradicionalno građene seoske kuće s otvorenim ganjkom u kojima se na Badnjak peče kruh božićnjak, dok u peći gori velika klada od cera.

 

MLAĐE KAMENO DOBA ILI NEOLITIK

Kad je to bilo? Približno od 6000. – 3500. godine prije nove ere.

Posljednje i najmlađe razdoblje kamenog doba svoje je učeno ime dobilo spajanjem dviju grčkih riječi – neos, što znači nov i lithos ili u prijevodu kamen. Novi kamen ili novo kameno doba. U neolitiku, kao i u ranijim kamenim dobima, ljudi su oruđe i oružje još uvijek izrađivali od kamena, ali su ga sada nakon sto tisuća godina ipak počeli obrađivati na drugačiji način. Dok su u starijem i srednjem kamenom dobu kamen obrađivali cijepanjem mekanijih vrsta kamena, novosvladane neolitičke tehnike obrade poput glačanja i poliranja tvrđeg kamena, omogućile su izradu finijeg i korisnijeg oruđa.

U vrijeme neolitika, u gospodarskom i društvenom smislu dogodile su se korjenite promjene koje su ubrzale daljni razvoj čovječanstva, pa se skup tih promjena naziva neolitičkom revolucijom. Ovu revoluciju karakterizira prva pojava planiranog gospodarenja u povijesti čovječanstva – početak poljodjelstva i stočarstva, tj. proizvodnja vlastite hrane uzgojem poljoprivrednih kultura i domaćih životinja umjesto skupljanja divljih biljaka i lova tj. nomadskog lovačko – skupljačkog načina života. Kao posljedica ovakvog načina privređivanja pojavljuje se sjedilački način života i osnivanje trajnijih naselja.

Što je iz vremena neolitika pronađeno na području Žumberka?

Velik broj kamenih sjekira. Nisu pronađene tijekom arheoloških iskopavanja već posve slučajno, na različitim lokacijama. Izrađene su uglavnom od andezita ili serpentinita (tvrdih stijena vulkanskog porijekla). Pripadaju dvama različitim tipovima sjekira – neke su plosnate i trapezoidnog oblika dok druge nalikuju na čekić i u tijelu imaju otvor za nasađivanje na držak. Plosnate sjekire, koje su se privezivale uz držak, ljudi su u prošlosti počeli izrađivati ranije, no budući da se tradicija njihove izrade održala i u vrijeme kada su već postojale sjekire za nasađivanje, za žumberačke je primjerke teško reći koji je mlađi, a koji stariji. Pronađene sjekire svjedoče o naseljenosti Žumberka i Samoborskoga gorja u vrijeme mlađega kamenoga doba. Ovo je oruđe najčešće korišteno za sječu šuma što je u to vrijeme značilo stvaranje travnjačkih površina potrebnih za uzgoj stoke i kultiviranih biljaka za prehranu.

Gdje se nalazi mogu vidjeti? Originalne sjekire nalaze se u Samoborskome muzeju.

 

BAKRENO DOBA ILI ENEOLITIK (POJAVA METALA)

Kada je to bilo? Približno od 3500. – 2200. godine prije nove ere.

Riječi iz dva jezika posuđene su da bi se složila jedna nova koja opisuje bakreno doba. Latinska riječ aeneus, koja znači brončan i grčka lithos, u prijevodu kamen, upotrijebljene zajedno (brončani kamen ili brončano-kameno doba) tek naizgled nemaju puno smisla. Kakve dakle veze imaju bronca i kamen s bakrom?

Prvi kovači u povijesti čovječanstva upravo su u eneolitiku započeli razvoj metalurgije. Bakar, kojeg su obrađivali kovanjem i lijevanjem u kalupe, sve je češće počeo zamjenjivati kamen kao materijal za izradu oruđa i oružja. Tijekom 3. tisućljeća pr.n.e., nešto ranije na Bliskom istoku, a kasnije u Europi, tehnologija obrade metala toliko je napredovala da dolazi do otkrića i upotrebe bakrene slitine koju zovemo bronca (legure bakra i drugih metala, najčešće kositra). Otuda razdoblje od 3. tisućljeća pr.n.e. do otprilike 800-700. g.pr.n.e. nazivamo brončanim dobom.

Unatoč pojavi metala, od kojeg su rijetki predmeti bili izrađeni već tijekom prethodnog neolitika, eneolitik nije bio vrijeme intenzivnih i korjenitih društvenih promjena. Stočarstvo je doduše počelo prevladavati nad poljodjelstvom, a budući da ono brže stvara viškove, trgovina je postajala sve intenzivnija. Stvaranje bogatstva vjerojatno je utjecalo na formiranje čvršće povezanih rodovskih i plemenskih zajednica.

Što je iz vremena eneolitika pronađeno na području Žumberka?

Tijekom arheoloških istraživanja u blizini crkve u Mrzlom Polju pronađeni su ulomci keramičkih posuda. Otprilike kilometar dalje od ovog mjesta, pripremajući oranicu za sjetvu, jedan od stanovnika istog naselja, u brazdi izorane zemlje ugledao je kamenu sjekiru.
Stručna obrada ovih predmeta ukazala je na njihovo zajedničko porijeklo. Pradavni vlasnici posuda i sjekire bili su nomadi koji su u vrijeme eneolitika nastanjivali područje današnje sjeverne Hrvatske. Obrađivali su zemlju, uzgajali stoku i gradili skučene nastambe čiji su donji dijelovi bili ukopani u zemlju. Ime im nije poznato, no prema nalazištu Lasinja na rijeci Kupi s kojeg potječu značajniji tragovi njihova života, kultura koju su oblikovali dobila je naziv lasinjska kultura. Predmeti pronađeni u Mrzlom Polju, skromni su, ali neporecivi dokazi njihove prisutnosti na ovom području. Jesu li i koliko dugo pripadnici lasinjske kulture živjeli u najljepšem krškom polju središnjeg Žumberka, zasad nam ostaje nepoznato.

Gdje se nalazi mogu vidjeti? Ulomci keramičkih posuda nalaze se na Odsjeku za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Kamena sjekira je u privatnom vlasništvu.

 

STARIJE ŽELJEZNO DOBA

Kada je to bilo? 8. – 5. stoljeće prije nove ere.

Na širem prostoru jugoistočne Europe starije željezno doba nastupilo je na prijelazu iz 9. u 8. stoljeće prije nove ere. Obilježeno je pojavom željeza, koje se kao potpuno novi materijal počelo upotrebljavati za izradu oruđa, oružja i nakita. Željezo se u povijesti civilizacije pojavilo relativno kasno jer je za njegovo dobivanje potrebna vrlo visoka temperatura, za razliku od bakra. Ubrzani razvoj nove metalurgije, kao i trgovine, osnažio je gospodarstvo stariježeljeznodobnih zajednica, a kao posljedica pojavljuju se sve naglašenije razlike u imovinskom statusu njihovih pripadnika. U sve izrazitije raslojenim populacijama, svojim bogatstvom i ugledom izdvaja se najviši društveni sloj, vojna aristokracija, čiji se najistaknutniji predstavnici običavaju nazivati knezovima. Širom Europe pronađeni su njihovi veliki i raskošno opremljeni grobovi. Takvi se grobovi nazivaju kneževskim tumulima. Tumul je umjetno nasuti zemljani humak u kome se nalaze grobovi, a koji na velikom dijelu europskoga prostora predstavlja uobičajen oblik grobne arhitekture iz starijeg željeznog doba.

Što je iz vremena starijeg željeznog doba pronađeno na području Žumberka?

Starije željeznodobno naselje na vrhu brijega i groblje sa 141 tumulom koji se nalaze u polju podno naselja sačuvani su u blizini sela Budinjak, u središnjem dijelu Žumberka. Velik broj tumula svrstava ovo nalazište među najveća takvoga tipa na prostoru jugoistočnih Alpi. Arheološka iskopavanja započela su 1984. godine i dosad je istražena otprilike ¼ grobova. U njima su pronađeni raznovrsni predmeti: metalno oružje i nakit, željezne i brončane ukrasne igle, kopče za odjeću (fibule), pojasne kopče i narukvice, brončane nanogvice, željezne staklene i jantarne ogrlice, brončane britve, željezna koplja, noževi i sjekire  te brojne keramičke posude u kojima su pokojnicima u grobove prilagani hrana i piće kao poputbina. Raznolikost oblika i načina ukrašavanja ovih predmeta svjedoči o bogatstvu ovdašnje populacije i zanatskim vještinama onodobnih metalurga i keramičara. Velik broj predmeta, svojim načinom oblikovanja i dekorativnim motivima ukazuje na porijeklo iz udaljenih krajeva poput Apeninskog poluotoka, alpskog prostora, Podunavlja i središnjeg Balkana. Očigledno je da je Budinjak u to vrijeme bio gospodarsko središte, što je omogućavalo kontakte s vrlo udaljenim prostorima.

Na groblju u Budinjaku su do sada istražena dva kneževska tumula. U svakome od njih se nalazio veći broj grobova (u tumulu broj 3 bilo je deset grobova, u tumulu broj 139 sedam grobova). U središtu svakog tumula nalazio se po jedan kneževski grob. U oba su kneževska groba pronađene brončane kacige, koje u europskim okvirima predstavljaju vrijedne i rijetke nalaze iz starijeg željeznog doba.

Promjer tumula 139, kružnoga tlocrta, iznosio je 19 metara. Kneževski grob imao je komoru, dimenzija 3×2 metra, izgrađenu od drvenih greda, u koju su položene dvije osobe, muškarac i žena. Uz pokojnike je nađena bogata oprema, poput dijelova nošnje, naoružanja kojim je muškarac bio opremljen, opreme za konja te keramičkih posuda za poputbinu. Najvrjedniji nalaz u grobu je brončana kaciga, koju je budinjački knez za života nosio na glavi kao simbol moći i ugleda. Kao rijedak sačuvan primjer jedne vrste stariježeljeznodobnih kaciga na području Europe, ova je kaciga dobila ime „tip Budinjak“.

Gdje se nalazi mogu vidjeti? Nalazi se čuvaju u Muzeju grada Zagreba i Samoborskome muzeju.

Na području arheološkog nalazišta Budinjak danas je arheološki park kroz koji vodi poučna Staza kneževa.

 

MLAĐE ŽELJEZNO DOBA

Kada je to bilo? Od 4. stoljeća prije nove ere do 1. stoljeća nove ere.

Pojam mlađeg željeznog doba u našim se prostorima veže za pojavu keltskih plemena, koja su oko 400. godine prije nove ere iz prostora srednje Europe krenula prema jugu, istoku i zapadu u osvajanje i koloniziranje velikog dijela Europe. Osvajajući nove teritorije, donosili su i nove oblike kulture. Najprepoznatljiviji je njihov vrlo dekorativan način ukrašavanja predmeta različitih namjena, s ornamentikom vegetabilnih motiva te životinjskim i ljudskim maskama. Prema dosadašnjim spoznajama, Kelti se na širem području sjeverozapadne Hrvatske nisu pojavili prije 3. stoljeća prije nove ere.

Što je iz vremena mlađeg željeznog doba pronađeno na području Žumberka?

1922. godine u šumi Jama kraj Podgrađa podno Okića je stanovnik sela Klake slučajno pronašao zemljani ćup s oko 1600 komada srebrnoga novca. Taj su novac kovali Kelti iz plemena Tauriska i to je najstariji novac pronađen na ovom području. Kelti su kovali novac po uzoru na Grke, pa se na prednjoj strani svakoga primjerka nalazi prikaz glave grčkog boga Apolona, a na stražnjoj strani je prikaz konja. Zbog velike količine novca, pretpostavlja se da se jedna od keltskih kovnica novca nalazila u Samoboru. Iz istog se razloga primjerci novca pronađenog u podnožju Okića nazivaju se Samoborcima.

Gdje se nalazi mogu vidjeti? Dio „Samoboraca“ se čuva u Samoborskome muzeju, a dio u Arheološkome muzeju u Zagrebu.

 

RIMSKO RANOCARSKO DOBA

Između 35. i 33. godine prije nove ere, rimski vojskovođa Oktavijan (kasnije prvi rimski car, za koji je položaj odabrao novo ime August) predvodio je vojni pohod kojim se rimska vlast proširila na područje oko rijeke Save. Tako je žumberački je prostor postao dijelom Rimskog carstva. Novoosvojena područja su u administrativnom sustavu rimske države bila podijeljena u provincije, a Žumberak je pripao provinciji Panoniji.

U središnjem dijelu Žumberka pronađeno je nekoliko groblja koja su nastala u 1. stoljeću gdje je ukopavanje trajalo do polovine 2. stoljeća. Iako se u to vrijeme na širem području formirala rimska državna uprava, ljudi pokopani na ovim grobljima su pripadali keltskom plemenu Latobika koje je stoljećima prije dolaska Rimljana naseljavalo područje susjedne Dolenjske u današnjoj Sloveniji. Arheološka istraživanja groblja u Brateljima i Gornjoj Vasi rezultirala su brojnim nalazima ostataka materijalne kulture Latobika. Na groblju u Brateljima sačuvana su 34, a u Gornjoj Vasi 64 groba, dok ih je veliki dio uništen višestoljetnim izoravanjem okolnih livada.  Latobici su u vrijeme rimske vladavine zadržali veliki dio svojih običaja. Izrađivali su osebujne vrste keramičkih posuda kakve se ne mogu pronaći u inventarima drugih plemenskih zajednica.  Jedan od takvih osebujnih keramičkih proizvoda su urne u obliku kuće. Latobici su ih često izrađivali za svoje pokojnike, ponekad ukrašavali likovima pjetlića na vrhu, a jedna urna iz Gornje Vasi, na kojoj su uz vrata urezani 6 cm veliki likovi naoružanih muškaraca, predstavlja jedinstven primjerak kojem ništa slično do sada nije pronađeno. Unatoč tome što su njegovali vlastite običaje, Latobici su prihvaćali novitete koje je sa sobom donosilo rimsko stanovništvo. Veliki broj staklenih posuda pronađenih u Brateljima i Gornjoj Vasi su nešto potpuno novo u materijalnoj kulturi ovog prostora. Izrađene su u velikim, za izradu stakla specijaliziranim radionicama u sjevernoj Italiji, od kuda su uvezene kako bi krasile stolove najbogatijih Latobika.

 

SREDNJI VIJEK

Nakon propasti Rimskog carstva, širokim prostorom Panonske nizine kretala su se mnogobrojna germanska, a potom i slavenska plemena. Razdoblje seobe naroda kao i vrijeme prvog doseljavanja Hrvata na ovo područje slabo su poznati. Pisani izvori, arheološki nalazi i nalazišta rasvjetljavaju prilike i događaje tek potkraj 12 st. U to je vrijeme Žumberak prostor kojim prolazi granica između Hrvatsko – Ugarskog Kraljevstva i Njemačkog Carstva.

Strateški položaj Samoborskog gorja i Žumberka, uvijek na razmeđu država ili vojno-gospodarskih interesa i prostoru na kojem su kolali različiti kulturno-povijesni utjecaji, uvjetovao je vrlo ranu pojavu cijelog niza srednjovjekovnih utvrđenih gradova-burgova od kojih danas možemo vidjeti ostatke starih gradova Okića, Lipovca, Žumberka, Tuščaka, a neposredno uz granice Parka ruševine Starog grada Samobora ili očuvanu strukturu Starog grada Ozlja. Potkraj 12. stoljeća, 1193., u jednoj se pisanoj ispravi spominju mjesta u Hrvatskoj na kojima su kasnije bili burgovi: Okić, Krapina i Podgorje. Od dakle tri najranije spomenuta burga u pisanim izvorima, dva se lokaliteta nalaze u samom Parku ili u neposrednoj blizini njegove granice (Okić i Podgorje). (Mjesto podgorskoga burga doduše još nije nepobitno utvrđeno, ali vjerojatno se nalazio na zapadnim obroncima Plešivičkog prigorja.) Ovi najraniji burgovi prethode velikom procvatu gradnje tijekom druge polovice 13. stoljeća, poduzete velikim dijelom na kraljevsku inicijativu zbog straha od povratka mongolskih plemena nakon njihove provale na ove prostore 1242. godine. U toj su intenzivnoj gradnji sagrađeni primjerice Sv. Elizabeta (‘Pepelara’) u Prekodravlju, Kamengrad kraj Koprivnice, Krapina, Grebengrad, Veliki Kalnik, Medvedgrad.

Burg je utvrđeno sjedište feudalnog gospodara, posjed feudalne obitelji, na strateški istaknutom i zaštićenom mjestu, redovito smješten na trasama trgovačkih i hodočasničkih puteva i obilježen prije svega obrambenom svrhom. No pritom se ne smije zaboraviti da su burgovi bili i višefunkcionalne građevine: nisu to samo plemićki gradovi i obrambene utvrde nego i velikaške rezidencije, mjesta ubiranja pristojbi od trgovaca, skladišta za prikupljanje feudalnih davanja od kmetova. Ukratko, bili su središta srednjovjekovnoga života. Starija, ranosrednjovjekovna utvrđenja, u doba narodnih vladara, podizana su zajedničkim silama čitave zajednice – županije i starohrvatske države. Sada, krajem 12. i od 13. stoljeća burgove podižu vladari i feudalci. Medvedgrad je primjer danas obnovljenoga burga iz sredine 13. stoljeća.

Karakteristično je pritom da su utvrde-gradovi često građeni na usamljenim i teško pristupačnim uzvisinama ili stjenovitim vrhovima, koji su već sami po sebi neosvojiva mjesta, a u nizinama u močvarnim ravnicama, na riječnim adama, okruženi zemljanim nasipima i vodenim preprekama. Najstariji srednjovjekovni burgovi u Hrvatskoj, poput Okića ili Ozlja, grade se na kamenim klisurama, prilagođavajući svoj tlocrt obliku terena. Utvrde na stjenovitim vrhovima djeluju poput svojevrsnih kamenih otoka (staroslavenski „ostrov“, prema čemu su i brojni srednjoeuropski lokaliteti burgova dobili ime Ostrovica).

Obrambene su strukture burgova bile određene načinom ratovanja: u ovo vrijeme još nema vatrenog oružja, domet oružja je malen, pa su visinski položaj,  jaki zidovi, grabe s vodom, jarci i zemljani nasipi, drvene palisade te pokretni mostovi i povišeni ulazi u burgove dovoljni za učinkovitu obranu. U srednjem se vijeku, do pojave vatrenoga oružja u 14. stoljeću, u ratovanju još uvijek koristi oružje konstruirano u rimsko doba: katapulti (bacačka naprava koju Rimljani koriste za pravocrtno izbacivanje strijela), baliste (lučni top koji izbacuje projektile – kamenje), ovnovi (jaki balvani sa željeznim šiljcima), pokretni opsadni tornjevi, koloture i slične naprave temeljene na sistemu praćke.

Da bismo razlikovali srednjovjekovne burgove od kasnijeg razvoja obrambenih utvrda, spomenimo renesansni kaštel koji se prilagođava novom načinu ratovanja vatrenim oružjem i poprima pravilan i često matematički čist tlocrt. Visinska obrana gubi vrijednost u vremenu daleko dosezajuće topovske vatre, pa se kašteli rade na nižim visinama ili ravnici, a prije turskih provala funkcionirali su i kao udobne utvrđene rezidencije, prilagođene višem standardu života nego burgovi.

Srednjovjekovni su burgovi građeni od kamena, opeke, drvenih dijelova (stepenice, galerije, pokretni mostovi), okruženi nasipima i jarcima. Prostorno, burgovi predstavljaju složene zatvorene cjeline koju obujmljuju jake zidine s vrhom zidina, tzv. braništem, kojeg čini nazubljena ograda na vrhu zidina – krunište sa zupcima i prsobranom, otvori kroz koje se branilo podnožje zidina (ispuštanjem kamenja, primjerice) i stražarska staza duž braništa. Krunište sa svojim nizom zubaca čini prepoznatljivu siluetu i simbol burgova i srednjovjekovlja uopće. Između zubaca kruništa dovoljno je prostora za djelovanje jednog strijelca.

Drugi prepoznatljivi prostorni element burgova i ujedno njegovo „srce“ je visoka obrambena kula debelih zidova i malih otvora, tzv. branič-kula. Stoji samostalno unutar zidina ili je uklopljena u bedeme na „navalnoj“ strani, dakle okrenuta prostoru s kojeg je bilo najlakše izvesti napad. U razvijenom srednjem vijeku čest je oblik ratovanja bilo navaljivanje pokretnim drvenim tornjevima, razbijanje zidina „ovnom“ i uskakanje na njihov vrh. Grad se branio s vrha zidina, između zubaca kruništa, a visina branič-kule pritom je omogućavala  uspješan pregled situacije i stoga je morala biti visoka, pa i viša od napadačevog opsadnog tornja. Osim što su služile obrani, branič-kule su ponekad imale i stambenu funkciju, a ulaz je redovito bio povišen tako da se ulazilo drvenim stepenicama ili ljestvama. U prizemlju branič-kula ponekad je bio zatvor. Srednji je vijek bio okrutan: često bi se u neljudskim uvjetima ovdje držali zatvorenici.

Ulazi u burgove bili su najranjivije mjesto, pa su posebno osigurani pokretnim drvenim mostovima, spuštajućim rešetkama kojima bi se ulaz zatvorio u trenu, ponekad i kulom s istupcima za lijevanje vrelih tekućina te općenito teško dostupnim položajem i strmim prilazom. Središnji je pak stambeni prostor burga tzv. palas, sa spremištima i kuhinjom u prizemlju, na prvom katu s dvoranom za primanje gostiju te malim spavaonicama na gornjim katovima. Čak i za plemstvo srednjovjekovni su uvjeti stanovanja u Hrvatskoj bili vrlo skromni, pokazuju istraživanja ostataka burgova. Uz ove elemente, burg su sačinjavali još gospodarski prostori, unutrašnje dvorište i vrlo često kapela. Stoga ovi gradovi-utvrde predstavljaju zaokruženu i relativno samodostatnu cjelinu.

Kako se, dakle, živjelo u burgovima? Ostaci kamenih zdanja pružaju dokaze o nekim elementima arhitekture i unutrašnjeg uređenja pomoću kojih se mogu donekle oživjeti neki fragmenti svakodnevnog života u srednjovjekovlju. Prozori su na ranijim burgovima maleni i smješteni visoko zbog boljeg osvjetljenja; kasnije se površine rastvaraju većim pravokutnim ili segmentno zaključenim prozorima te biforama (prozori s dva polukružno ili šiljastim lukom zaključena otvora). Ostakljivanje prozora javlja se tek početkom 15. stoljeća kada tu vještinu u naše krajeve donose češki majstori. Dotada je staklo predstavljalo nedostižan luksuz. Prozori su se zatvarali samo drvenim daskama, pa su prostorije burga bile mračne i hladne, a nešto kasnije se za polutransparentnu opnu koja bi prekrivala prozore, a donekle propuštala svjetlost, koristila pergamena – tanko obrađena životinjska koža. Problem stalne oskudice svjetla svladavao se praktičnim rješenjima: primjerice, u prozorskim nišama usječenima u debljinu zida postavljale bi se kamene klupe na kojima bi stanovnici burga čitali ili radili pri danjem svjetlu.

U često skromnom uređenju srednjovjekovnih burgova osobito važan dio udobnog življenja bilo je grijanje. Isprva su se ljudi u burgovima grijali pomoću otvorenih kamina, a tijekom 15. stoljeća i na našim se prostorima, u gotovo svim burgovima kontinentalne Hrvatske, pojavljuju kaljeve peći obložene pećnjacima – keramičkim elementima različitih oblika. Naime, lončasti i glazirani kaljevi pećnjaci povećavaju površinu emitiranja topline. Umjetnički oblikovane kaljeve peći predstavljaju kasnogotički (kasnosrednjovjekovni) prestiž i jamstvo određenoga životnoga komfora. Od druge polovice 15. stoljeća otvor za loženje se često nalazi u susjednoj prostoriji, dok „trbuh“ kaljeve peći grije glavni prostor – takav je praktičan i multifunkcionalan način grijanja ostao u primjeni na Žumberku i drugim ruralnim sredinama i stoljećima kasnije. Naime, poznate žumberačke peći slijede upravo ovaj model grijanja u jednoj prostoriji, a loženja vatre i kuhanja u susjednoj sobi. Dodatno još, da bi zadržali toplinu prostorija i toplinske izolacije, stanovnici burga prekrivali bi zidove draperijama, tapiserijama i ćilimima, a podove životinjskim kožama.

Kameni vrhovi na kojima su burgovi često bili podizani nisu obilovali izvorima vode, pa su se ovdje zidale ili u stijeni izdubljivale spremnice vode – cisterne – u koje se kanalima s krovova i kroz otvore slijevala kišnica. Jedan od najljepših primjera ostataka cisterne jest ona okićka, za koju se dugo u znanosti mislilo da predstavlja kružnu kulu zbog njezina položaja na rubu strmine. U nizinskim burgovima kopaju se zdenci s vodom.

Posebna su zanimljivost zahodi na burgovima. U doba kada nema vodovoda, a da se ne bi morao napuštati palas, zahodi se grade ili kao konzolne drvene ili kamene kućice istaknute na vanjskoj strani zida ili se ugrađuju u samu debljinu zida, slično kao i prozorske niše. U prvom se slučaju fekalije odvode slobodnim padom, najčešće niz strminu, a u drugom slučaju kanalima u strukturi zida. Ovako se zahodi grade kroz čitav razvijeni i kasni srednji vijek, od 12. do 16. stoljeća. S obzirom na istaknutost izvan zidnoga plašta, predstavljaju ranjive i izložene konstrukcije u burgu pa se grade na zaštićenim mjestima, u gornjim etažama i na spojevima dviju građevina.

Možemo zaključiti da su ugodnije stanovanje i poboljšanje životnih uvjeta u inače ne osobito gostoljubivim, mračnim i hladnim kamenim utvrdama predstavljali upravo neki od spomenutih elemenata:  veći prozori u nišama i s kamenim prozorskim klupama, kamini i kaljeve peći, lijepo klesane pojedinosti te zahodi na konzolama.

Ovi se opći opisi mogu primijeniti i na burgove u području i oko samog Parka. Karakteristični srednjovjekovni burg Okić zasigurno je jedan od najstarijih gradova-utvrda kontinentalne Hrvatske, a u tipološkom smislu predstavlja gorski burg s podgrađem (tu se nalaze pomoćni gospodarski objekti poput staja, kovačnica i radionica ili naselje obrtnika i sluga velikaške obitelji podno samog burga, često također opasano bedemima). Današnji ostaci Okića kriju u sebi četiri posebna dijela: niže podgrađe s ulaznim dijelom, konjušnicama i stražarnicom, iz kojeg je uska staza vodila do cisterne, potom do kapele jednostavnog romaničkog tlocrta, s pravokutnim brodom i polukružnom apsidom, gotovo potpuno sačuvanog ziđa s prepoznatljivim polukružnim trijumfalnim lukom te konačno, do unutrašnjeg dvorišta i stambenog dijela – palasa.

Prvi poznati stanovnik burga bio je knez Jaroslav (Irislav) Okićki koji se u izvorima spominje 1217. kao vlasnik čitavog posjeda koji je sezao sve do današnjeg Blata u Novom Zagrebu, a s njegova iznimnog strateškog položaja puca pogled na Pokuplje, Posavinu i Zagreb te dio Zagorja. Još je znamenitiji njegov sin Ivan I. Okićki koji je imao osobitu ulogu u obrani od mongolske provale 1242. godine, pa mu hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. u znak zahvalnosti 1251. dodjeljuje zemlju da na njoj sagradi novi burg. Bio je to Lipovec kod Samobora, kao svojevrsni „mali brat“ okićkoga grada. Naime, strah od novih osvajačkih pohoda i glasine o povratku mongolskih plemena osobito su potaknule kralja Belu IV. da plemstvu dopusti podizanje utvrda za obranu u toj drugoj polovici 13. stoljeća. U daljnjim previranjima Ivan Okićki dolazi u posjed i trećeg znamenitog srednjovjekovnog burga u Samoborskom gorju, Starog grada Samobora (1260-1264.) i trgovišta podno njega. No već krajem 13. stoljeća Babonići, tada najmoćnija velikaška obitelj u Hrvatskoj, postaju vlasnicima sva tri grada koja su nekoć pripadala knezovima Okićkim.

Potom se u vlasništvu Okića i Lipovca izmjenjuju još dvije znamenite hrvatske velikaške obitelji: u 15. stoljeću dospijevaju, uz Ozalj, u posjed Frankopana, a krajem 15. stoljeća Okić je pripao biskupu i kraljevskom kancelaru Tomi Bakaču Erdödyju, a nešto kasnije i Lipovec nasljednicima obitelji. Okić je napušten krajem 16. stoljeća, kada Erdödyijevi grade mnogo udobniji dvorac u nizinskom Kerestincu. Nakon nekoliko stoljeća promijenili su se životni običaji, način ratovanja, ukus velikaša pa više nema potrebe za „vrletnim gnijezdima“ i nepristupačnim gradovima na vrhovima brda nego se grade snažni dvorci u nizinama, zaštićeni bastionima i obrambenim bedemima pravilnih tlocrta.

Sjeverozapadno od Okića i Lipovca, na Žumberku, nalazi se Tuščak, najtajnovitiji burg na području Parka. Tuščak je mali burg koji nije nikada bio dovršen. Naime, čine ga ostaci samo dviju pravokutnih kula od kojih je jedna bila naseljena i spaljena, pokazala su arheološka istraživanja, a druga je ostala nedovršena. Ostali standardni dijelovi burga koji bi u smislenu cjelinu povezali ove dvije usamljene kule nisu izgrađeni, ukazujući na žurbu kojom je ovo mjesto moralo biti napušteno, najvjerojatnije već krajem 13. stoljeća. Smatra se da je bio posjedom manjeg feudalca na ovom graničnom području između Njemačkog Carstva i Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, na istaknutom strateškom položaju visoko iznad potoka Bregane.

Povijest Staroga grada Žumberka nešto je jasnija. Građen je kao najisturenija granična utvrda koruških vojvoda Spanheima na izoliranoj uzvisini iznad dvaju pritoka Kupčine, duboko u Žumberačkom gorju. U drugoj polovici 13. stoljeća njegov je vlasnik Engelbert Žumberački, začetnik žumberačke loze plemstva iz Kostanjevice. U popisu župa koje pripadaju crkveno-političkom području Akvilejskog patrijarhata iz 1296. godine, spominje se i ovdašnja župa sv. Križa i Žumberak pod nazivom Sicherberch. Od tog srednjovjekovnog imena najvjerojatnije potječe i naziv za čitav Žumberak. Njegove obrambene zidine nadvisivala je branič-kula, vjerojatno najstarija isključivo obrambena kula (bez stambene funkcije) u kontinentalnoj Hrvatskoj, danas rekonstruirana do visine prvog kata s ulaznim vratima, te još tri dodatne kule. Cijeli je burg podignut na platou okruženom jarkom eliptične forme. Zapadno od zidina i izvan njihove zaštite stajala je crkva sv. Križa. Svojim je položajem burg kontrolirao puteve kroz Žumberačko gorje, no stratešku važnost gubi već u 16. stoljeću, kada se ovdje naseljavaju uskoci. Oni stoga nešto južnije grade Novi grad Žumberak, sjedište uskočkog kapetana i zapovjednika ovog dijela Vojne krajine, koji je uništen u požaru 1793.

Vrijeme srednjovjekovnih burgova na ovim prostorima nepovratno prolazi pojavom vatrenog oružja, a potom i turske opasnosti krajem 15. stoljeća. Mijenja se način ratovanja, a u skladu s time položaji i tlocrti obrambene arhitekture: javlja se novi tip utvrđivanja – kašteli pravilnih tlocrta, često građeni u nizinama s novim oblicima fortifikacijskih elemenata. Burgovi Samoborskog i Žumberačkog gorja postupno se, prepušteni zubu vremena, pretvaraju u ruševine.

Pokraj lokacije gdje je nekad stajao Novi grad Žumberak, crkva je svetog Nikole Biskupa i Žumberački pil.

 

ŽUMBERAČKI PIL

U žumberačkoj rimokatoličkoj župi sv. Nikole, osnovanoj 1334. godine, nalazi se crkva sv. Nikole Biskupa. Ova srednjovjekovna građevina s gotičkim elementima i kasnijim baroknim inventarom, smještena je u selu Žumberak, a obnovljena je sredinom 17. stoljeća. Krajem ovog stoljeća na tom se prostoru gradi Novi grad Žumberak, sjedište uskočkih kapetana i obrambena točka turskih napada, a s njime i Žumberački pil. Novi grad Žumberak izgorio je u požaru 1793. godine, a danas na tom mjestu miruju ruševine prekrivene zemljom, dok spomenuti pil i dalje ostaje simbol vrijedan pogleda.

Od svog niskog postolja, zidani se četverostrani barokni pil uzdiže u visinu od oko dva i pol metra, a na vrhu nosi širu prizmu s četiri niše, gdje su u tehnici freske (zidne slike) prikazana četiri evanđelista sa svojim znamenjima. Natkriven je šindrenim četverokrilnim krovištem. Ovaj tip gradnje tipičan je za zemlje istočnih Alpa  gdje se od Slovenije taj oblik dalje nastavlja kroz Korušku i istočni Tirol.

Žumberački pil nosi više svjetovnih i religijskih funkcija. Ulogu krajputaša nosi kao i križ na raskrižju dvaju putova, a poklonca zbog svetačkih prikaza četiriju evanđelista. Kao kužni pil, ima talismansku ulogu zaštite od opasne bolesti, a kao stup srama bio je mjesto gdje su se vezali i kažnjavali prijestupnici pred očima javnosti. Prema legendi, žumberački pil bio je znan i kao zli stup. Naime, pokraj njega bi se okupljali zli duhovi i vještice, baš kao što je to i bio običaj na raskrižjima puteva. Zbog brojnih funkcija i svoje simboličnosti kroz povijest, žumberački pil ima veliku kulturnopovijesnu vrijednost.

 

ŽUMBERAČKA PRINCEZA

U kripti ispod crkve svetog Nikole Biskupa, otkriveni su ostaci dviju plemkinja iz 17. stoljeća. Riječ je o baki (60) i unuci. Gospođa je na sebi imala kožne cipele, maramu, košulju, križ i medaljicu svetišta iz Loreta te crveni svileni prsluk koji je danas najstariji restaurirani ženski odjevni predmet u Hrvatskoj. Unuka je bila umotana u mrtvački pokrov s krunom na glavi načinjenom od sitnih žica i cvijeća, dok su joj ruke bile umotane mašnom u znaku molitve.

 

PORIJEKLO IMENA ŽUMBERAK

Utvrda Stari grad nosila je nekoć naziv Sichelberg (Sichel = srp, Berg = brdo) zbog toga što Žumberačka gora ima oblik srpa. U 15. stoljeću je zabilježeno da se gospodar dvorca zvao Schönberger, a okolica je po njemu bila nazvana Schönberg (schön = lijepo, Berg = brdo). Ime Žumberak nastalo je ili izmjenom imena Schönberg u slavensko Šumberk ili od riječi Sichelberg odnosno Zimberk. Isto tako, prema Damjanu Lapajneu, u popisu župa akvilejskog patrijarhata iz 1293. Stari grad Žumberak naziva se srednjovjekovnim imenom Sicherberch. Moguće je da je jezičnim izmjenama iz ovog imena nastao naziv Žumberak.

Kontinuirana veza čovjeka i prirode na ovim je područjima iznjedrila i bogatstvo kulturne baštine.

VODENICE

Zahvaljujući bogatstvu vode, brojne su potočne doline ovog zaštićenog područja krasili mlinovi na vodeni pogon. Nije naodmet spomenuti kako smo ih nekada davno mogli nabrojati preko 180! Mlin na vodeni pogon, odnosno vodenica, kroz povijest je, uz ručni žrvanj i onaj na životinjski pogon, bio najrasprostranjenija metoda obrade žitarica. Sastavljen je od vanjskog i unutarnjeg dijela. Vanjski dio, odnosno pogonski kotač s lopaticama, najčešće pogonjen podlijevanjem ili nadlijevanjem usmjerene vodene mase čija se sila prenosi mehanički u unutarnji dio mlina. Unutar samog objekta nalazimo kućište i rotirajući dio koji se sastoji od dva kamena žrvnja (mlinska kamena) koji melju zrno. Žumberački su mlinovi danas rijetko obnavljani ili održavani objekti te ih, nažalost, često nalazimo kao ruševinu. Unatoč tome, uspomene su na tradicionalnu proizvodnju brašna, ali i vezu čovjeka i prirode.

KOZLACI

Uz tradicionalnu košnju sijena često se vežu prizori stogova sijena kako se nižu duž održavane košanice. Na žumberačkom je području (vjerojatno pod utjecajem sa slovenske strane), poznata i gradnja kozlaca (slov. kozolci), odnosno drvenih konstrukcija za sušenje sijena. Takve danas poznajemo u dvije verzije – otvoreni drveni štagalj za odlaganje oruđa, drva, sijena i sl. te jednostavnu konstrukciju dvaju ili više debljih kolaca poprečno spojenih manjima.

VUZMENKE I VITULJAČE

Ustaljeni kršćanski običaj paljenja krijesa na ovom području odvijao se za Uskrs, Jurjevo i Ivanje. Paljenje krijesa iz funkcionalističkih razloga ovisi o nadmorskoj visini i rastu vegetacije, pa je tako rani krijes za Jurjevo najčešće povezan s nižim nadmorskim visinama, a za Ivanje s višim. Uskrsnji krijes je često nevezan s rastom vegetacije, već je usklađen s vjerskim kalendarom. Karakterističnost tradicionalnog žumberačkog uskrsnog krijesa, vuzmenke, je slaganje kupa od grana borovice i smreke oko drvenog stošca. Krijes se pali rano u noći Velike subote ili rano ujutro na Uskrs. Paljenje krijesova smatralo se i natjecanjem među selima, gdje bi najveći krijes bio na ponos seljanima. Ranije paljenje manjih krijesova često je služilo kao trik kojim bi se prevarilo i ismijalo susjede koji bi se požurili s paljenjem pravog krijesa. Kada takve nepodopštine nisu uspjele, susjedi su se često znali i potkradati i paliti tuđi krijes. Zato je i bio čest običaj pravljenja natkrivenog prostora od kukuruzovine („debelišća“, „debeline“) i dasaka te manjih vatri pokraj kojih se bdije kroz noć. Danas se vuzmenke mogu vidjeti samo u okolici Krašića.
Tokom 16. i 17. st., žumberački su uskoci prilikom turskih napada palili vituljače, odnosno vatrene stupove, koji su često bile popraćene zvonjavom crkvenih tornjeva i pucnjavom. Takve „vojne sirene“ bile su rasprostranjene diljem Vojne krajine, a često su i ulančanim paljenjem upozoravale na opasnost od obale do unutrašnjosti kontinenta.

 

SAKRALNA BAŠTINA

Uz sportsko-rekreacijski i seoski turizam, u ovom je kraju posebno razvijen vjerski turizam vezan uz tradicionalna proštenja. Posebno su vrijedni sakralni spomenici koji datiraju još iz 14. stoljeća poput rimokatoličke crkve sv. Jurja u Dojutrovici u Vivodini i sv. Marije Magdalene na Oštrcu. Najstarija grkokatolička crkva sv. Nikole u Badovincima datira iz 17. stoljeća nakon doseljavanja uskoka. Na listi zaštićenih kulturnih dobara trenutno je 16 sakralnih objekata s područja Parka prirode.
Vjerski turizam posebice se veže uz krašićki dio, tzv. Dolinu kardinala, odakle vuku korijene bl. kardinal Alojzije Stepinac (Krašić), kardinal Franjo Kuharić (Pribić), biskup Juraj Jezerinac (Jezerine) i biskup Josip Mrzljak (Krašić, preko roditelja).

 

VOJNA BAŠTINA

Na ovom području brojimo 32 plemićka grba koji se vežu uz vojni i kulturni identitet uskoka.

NARODNE NOŠNJE

U ovom se kraju isprepliću dva tipa narodnih nošnji. Na panonskom tipu nošnje prevladava bjelina platna, kakvu nalazimo na narodnoj nošnji sjeverozapadne i panonske Hrvatske. Dinarski tip narodne nošnje, koja je u ove krajeve došla zajedno s uskocima, karakteriziran je crvenom tkanom vunenom pregačom.

Zanimljivost je da se na području Žumberka javlja vertikalna tara, odnosno uspravni tip tkalačkog stana.

Osnovna sirovina koja je od davnina služila za izradu domaćega platna bili su lan i konoplja. Za izradu sukna sirovina je bila ovčja vuna. Složene tehnike izrade pređe (niti) od ovih sirovina i njihova tkanja vjekovna su tradicija zajednička slavenskim narodima. Ipak, budući da je ovaj kraj od 16. stoljeća obilježen spajanjem slavenskih kultura, starosjedilačke rimokatoličke i novopridošle uskočke i grkokatoličke, to se odrazilo i na podjeli poslova u tkalačkom zanatu. Naime, za proizvodnju platna koristio se složeniji tkalački stan s vodoravnom osnovom zvan krosna i njime su tkali isključivo muškarci, poluprofesionalni tkalci-obrtnici iz rimokatoličkih sela na Žumberku, u okolici Samobora i plešivičkom Prigorju, koji su svoje usluge i naplaćivali. Uskoci pak u 16. stoljeću sa sobom donose vještinu tkanja vunenog sukna na vertikalno postavljenom tkalačkom stanu, tzv. tari, najstarijem i jednostavnijem obliku tkalačkog razboja, na kojoj su u domaćoj radinosti tkale žene. Tara je posebnost tradicijske kulture Žumberka, gotovo nepoznata u ostalom dijelu Hrvatske (uobičajen je vodoravni tkalački stan)  i zabilježena je još samo na jednom mjestu u Dalmaciji.

Multikulturalnost ovog područja se dalje zrcali i u dva tipa narodnih nošnji, panonskom i dinarskom tipu. Razlika je posebno vidljiva na ženskim nošnjama, dok je muška nošnja relativno jedinstvena za čitavo područje – osnovni su dijelovi muške odjeće košulja, gaće (koje služe kao hlače), prsluk (lajbek ili zobunac) i neizostavni plitki šešir s malim obodom (krilima), zvan kriljava. Šešir bi se skidao samo u kući pri jelu, a vani pri pozdravljanju ugledne osobe i na sprovodima. Muška nošnja postupno nestaje na ovom području od ukidanja Vojne krajine 1871., a do 20-ih godina 20. stoljeća muškarci posve prihvaćaju gradsko odijevanje.

Ženske narodne nošnje panonskog tipa, karakterističnog za čitavu sjeverozapadnu i panonsku Hrvatsku, nosile su rimokatolkinje. Nošnja obilježena bjelinom platna i jednostavnošću temelji se na dva osnovna elementa, dugoj košulji (haljini) ili rubači koja bi se opasivala pregačom ili zastorom odnosno fertunom. Kosa se pokrivala bijelom maramom, a ispod nje bi udane žene ponekad kosu uplitale u tvrdi podložak zvan fanjak omotan tkaninom. Dinarski pak tip ženske nošnje dospio je u ove krajeve s uskocima, a rasprostranjen je u širokom području od Like i Korduna, preko kontinentalne Dalmacije, zapadne Bosne i Hercegovine pa sve do Crne Gore. Njegov je prepoznatljiv element vunena pregača (opreg) tkana vodoravnim prugama živih boja na crvenoj osnovi, obrubljena resama (njitama) te crveno-plavi žumberački vez geometrijskih motiva koji ukrašava prsni izrez košulje.

Zanimljivo je koliko je odjeća, osim funkcionalne i estetske uloge, uvijek posjedovala i društveno-simboličku dimenziju, pa se tako, posebno ženskom nošnjom te načinom češljanja i pokrivanja glave, prenosi niz poruka. Odjeća i izgled predstavljaju pripadnicima zajednice jasan sustav znakova. Primjerice, u grkokatolika motivi veza na košulji signalizirali su dob i bračni status žena. Kosu bi djevojke plele u jednu pletenicu, dok su udane žene oblikovale dvije pletenice (roga) spuštene niz prsa, a pokrivala za glavu postaju obavezna nakon udaje jer se, kao i u mnogim drugim kulturama, kosa udane žene ne smije vidjeti. Otuda i karakteristične žumberačke marame zvane premetače koje bi grkokatolkinje nosile nakon udaje. Samo su djevojčice mogle otkrivati kosu, a status spremnosti za brak mlade su djevojke grkokatolkinje isticale crvenim kapama u obliku kalote (polukugle) ili ravnoga dna, ukrašene vezom i srmom (vezeni ukras od srebrnih ili zlatnih niti). Ovaj dio nošnje prastarog je podrijetla: nađen je i u grobovima ilirskog plemena Japoda na prijelazu stare i nove ere. U rimokatolkinja, samo su djevojke i mlađe udane žene nosile dodatke u crvenoj boji, koja je označavala zdravlje, sreću, blagostanje i plodnost, dok je za sve ostale bila uobičajena prevladavajuće bijela nošnja.

 

TRADICIJSKO GRADITELJSTVO ŽUMBERAČKOG KRAJA

Tradicijsko graditeljstvo kuća ovog prostora karakterističan je za spoj panonskog i alpskog utjecaja na području Žumberačkog gorja. Kuće su prilagođene nagibu terena, a najčešće su dužom stranom postavljene okomito na slojnice terena, tako da je niži dio kuće često ukopan u zemlju. Temelji i zidovi podruma su kameni, dok je pod prizemlja od nabijene zemlje. Zidovi gornje etaže su drveni, a dio zida oko ognjišta kameni. Kuće su bile najčešće građene na dvije etaže, gdje je prva služila kao gospodarski, a druga kao stambeni prostor. Gospodarski prostor često je služio kao spremište alata i hrane, ali i kao staja. Stambeni je bio podijeljen na kuhinju (veža) i sobu (kuća). Izvana je s dvije strane bio ograđen trijemom (ganjak). Na zidu između kuhinje i sobe nalazilo se ložište koje je sa strane kuhinje bilo ognjište, a sa strane sobe kaljeva peć. Uz sobu se mogla naći i manja soba (kambra). Vrata su najčešće bila jednokrilna, a prozori dvokrilni, s trodijelnom raspodjelom stakla na krilu. Krov starijih kuća bio je prekriven škopom (gusto zavezani i naslagani snopovi stabljika pšenice, raži ili ječma) ili šindrom. Ograničenost u materijalu i oskudne dimenzije kuća zapravo su odraz tadašnjeg čovjekova suživota s prirodom i savršen primjer primijenjene ljudske mjere u okolišu. Identitet okoliša se preklapa s identitetom čovjeka te postaju neodvojivi. Zato je tradicijska graditeljska baština žumberačkog kraja izvrstan primjer duboke etike i ekološke svijesti.

NAČIN ŽIVOTA

Područje Samoborskog i Žumberačkog gorja je prava riznica starina, koje svjedoče o tradicionalnom načinu života. Stare hiže sa nekadašnjim oruđem i namještajem, narodnim nošnjama, starim receptima i narodnim mudrostima već dugo polako nestaju. Posjetitelji ovoga kraja i ljubitelji seoskog turizma doprinose čuvanju uspomene skrivene u ovoj bogatoj škrinji s kulturnim blagom.

Područje Parka prirode „Žumberak – Samoborsko gorje“ je izrazito ruralno područje bez gradova i većih središta. Ljudi se tradicionalno bave stočarstvom i ratarstvom, voćarstvom i vinogradarstvom. Na južnim obroncima do 600 metara nadmorske visine protežu se brojni vinogradi. Strme padine obasjane suncem idealni su za uzgajanje tradicionalnih vrsta vinove loze. Na visoravnima većih nadmorskih visina, u surovijim uvjetima, uspijevaju krumpir i kukuruz. Na zaklonjenim i zaštićenim područjima sije se pšenica, ječam i raž.

U nekim selima ljudi tjeraju svoje ovce, koze i krave na pašu. Tamo gdje su obronci strmi, stoku drže u staji i ljeti joj donose svježe pokošeno livadno bilje ili zimi priskrbljuju mirisno sušeno sijeno.

Životinje se u seoskim domaćinstvima nisu uzgajale samo radi mlijeka, mesa i jaja. Do polovice 20. stoljeća se koristila životinjska radna snaga. Uzgajali su se volovi, koji su vukli plug ili zaprežna kola puna sijena ili ljetine. Sa dolaskom mehanizacije, uzgoj konja i volova na ovom području sve više izumire.

U idealnoj sprezi seljačkog domaćinstva s prirodom zatvara se krug između uzgoja domaćih životinja radi mesa, jaja, mlijeka i dr. te uzgoja biljne hrane i krmiva na domaćem stajskom gnoju.

 

ŽUMBERAČKI DIJALEKT

Smješten sjevernije od stare tromeđe hrvatskih narječja, područje Žumberačkog gorja se, kao i područje oko Karlovca, može pohvaliti dijalektološkim bogatstvom. Tokom svoje povijesti, Žumberak je kroz migracijske tokove također postao svojevrsno sjecište štokavštine, kajkavštine i čakavštine. Tokom turskih pohoda po ovim krajevima, dolazi do smjene stanovništva. Dio domorodačkog stanovništva bježi pred Turcima, dok se uskočko stanovništvo postepeno doseljava. Tako u putopisu Stanka Vraza „Put s gornje strane“ iz davne 1841. godine nalazimo iskaz: “Uskoci govore jezik čist štokavski na način bosanski, s tom razlikom da nema u njemu toliko turskih riječi, jer su dolaskom Turaka već bili ostavili svoju pradomovinu.” Naseljavanje uskocima u 16. stoljeću donijelo je domaćim kajkavcima došljake čakavce i štokavce pri čemu dolazi do suživota dviju skupina stanovnika s izrazitim dijalektološkim razlikama: starosjedioci rimokatolici kajkavci i doseljenici grkokatolici štokavci i dijelom čakavci.

 

ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO

Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske iz svibnja 2019. godine, krajolik „Žumberak – Samoborsko gorje – Plešivičko prigorje“ ukupne površine 560 km² predstavlja zaštićeno kulturno dobro. Tim je Rješenjem cijeli dio Parka prirode „Žumberak – Samoborsko gorje“, osim manjeg istočnog dijela Karlovačke županije, ušao u sustav mjera zaštite kulturnog dobra.

Krajolik je prepoznat kao povijesni, spontano razvijani ruralni krajolik koji u svojoj današnjoj pojavnosti prikazuje međudjelovanje prirode i čovjeka tijekom više tisuća godina povijesnog razvoja. Osnovno prostorno obilježje čini bogato raščlanjeni gorski splet Žumberačko – Samoborskog gorja koji se prema ravnici doline rijeke Kupe na jugu otvara plešivičkim, slavetićkim, krašićkim i vivodinskim prigorjima. Njegova je posebnost bogato raščlanjeni reljef pokriven mozaikom šumskih, livadno-pašnjačkih i oraničkih površina, unutar kojih su smještena povijesna sela s očuvanom tradicijskom gradnjom.

Osim prirodnih vrijednosti poput šumskih površina, geoloških struktura, brojnih vodotoka, slapova te iznimne raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, karakteristično obilježje ovom prostoru daju primjeri vrijedne graditeljske baštine poput starih burgova, crkava i kapela rimokatoličke i grkokatoličke provenijencije, tradicijskih klijeti, vodenica te brojni arheološki lokaliteti, povezani u prepoznatljive forme prostornih uzoraka.

 

POZNATI ŽUMBERČANI

Janko Šajatović Krabat

Hrvatski časnik rođen 1624. u Jezernicama. Potječe iz obitelji uskočkih plemića grkokatoličke vjere iz sela Jezernice kod Sošica. Bio je pripadnik vojnog plemstva te služio u karlovačkom generalatu pod vodstvom grofa Petra Zrinskog. Iskazao se vojničkim vještinama u borbama s Turcima i u Tridesetogodišnjem ratu. Zahvaljujući karizmi i gospodarskim inovacijama koje je donio u Sasku, lokalno mu stanovništvo pridaje mitski status čarobnjaka i zaštitnika, a kult Krabata i danas se ondje osobito štuje.

Tadija Smičiklas

Hrvatski povjesničar rođen u Reštovu 1843. godine. Osnovnu školu pohađao je u Sošicama, a nakon toga odlazi u grkokatoličko sjemenište na zagrebački Gornji Grad gdje završava gimnaziju. Iza Tadije ostala su brojna pisana djela o povijesti Hrvatske i Žumberka te s pravom nosi titulu „hrvatskoga Herodota“.

Jovan Hranilović

Rođen 1855. godine kod Drniša, većinu svoga života proveo je kao grkokatolički svećenik na Žumberku. Jovan je poznatiji kao pjesnik, a iz njegova su pera proizašle „Žumberačke elegije“, zbirke pjesama u koje je pretočio svoju ljubav prema ovome gorju:

Dal su gorski lijeri bijeli,

Il golubi, il anđeli,

Svagdje brdu na vrhuncu

Na Božjem se grijuć suncu?

Nu pristupi pak se divi,

To golubi nisu sivi,

Već crkvice bijele, male

Po vrhuncih popadale.

Zinka Kunc Milanov

Rođena početkom 20. stoljeća, ova svjetski poznata operna diva, la regina della casa (Kraljica Kuće) Metropolitan opere u New Yorku vuče korijene iz Sopota, preko djeda Petra Smičiklasa. Smatra se jednim od najljepših glasova 20. stoljeća. Dobila je medalju kao jedna od 87 osoba stranoga podrijetla, koje su svojim doprinosom zadužile New York i SAD.

Janko Matko

Poznati hrvatski književnik, najznačajniji predstavnik tzv. pučke književnosti, rođen je 1898. godine pokraj Krašića. Polazio je franjevačku gimnaziju u Vukovaru, a zbog slomljene je noge i izbijanja Prvog svjetskog rata prekinuo školovanje te završio urarski, optičarski i draguljarski obrt u Vukovaru. Na adresi Ilica 45 kod Britanskog trga, otvorio je svoju poznatu radnju gdje je iz privatnih istinitih priča klijenata vukao inspiraciju za svoje romane. Njegov se prvi roman “Žrtva” koji je izašao 1938. godine i danas najviše spominje.

Ostali poznati Žumberčani:

Nikola Badovinac, gradonačelnik Zagreba od 1885.-1889.; akademik Milan Herak, geolog i paleontolog;  vojni pilot Miroslav Peris; lingvist Petar Skok; novinar Božidar Magovac.